Temeljne ideje kurikuluma
U radu s djecom rane i predškolske dobi potrebno je voditi brigu o nekoliko važnih odrednica koje oblikuju kurikulum dječjeg vrtića u užem smislu. Pri tome mislimo na ukupnu kvalitetu uvjeta (fizičko i socijalno okruženje), načine prilagodbe službenog kurikuluma u pojedinoj ustanovi kao „živome organizmu“ i autonomiji vrtića u konstruiranju i razvijanju vlastitog kurikuluma (prilagođeno prema: Slunjski, 2001, 2006; Šagud, 2006).
Pođimo stoga od nekoliko temeljnih pitanja:
Što je dječji vrtić danas? Vrtić se danas vidi i razumije kao javni prostor i (…) kao „mjesto susreta i veze, interakcije i dijaloga između građana, mlađih i starijih, suživota u zajednici“ (Rinaldi, 2006). Ti međusobni odnosi ljudi, njihov zajednički rad, upravljanje ustanovom, organizacijsko i fizičko okruženje te razina usmjerenosti učenju i istraživanju u svakom su vrtiću drugačiji (prilagođeno prema: Vujičić, 2011), što znači, da svaki vrtić razvija i živi vlastitu i jedinstvenu kulturu. Tako se u svakoj ustanovi vrtića dade iščitati dominantna praksa kojom odrasli šalju poruku i vrijednosno se određuju spram djetetova identiteta.
Tko su protagonisti života i kulture vrtića? Prema Bronfenbrennerovom modelu ekološkog sustava (1994) možemo reći da, u instituciji dječjeg vrtića na dijete i njegov dnevni život, učenje i razvoj utječu brojni čimbenici, oblikujući tako razvojni i životni kontekst za njegovo djetinjstvo.
Slika o djetetu, položaj djeteta u društvu i njegova prava: Položaj djeteta u dominantno odraslome društvu ovisi o tome kakvu sliku o djetetu imaju odrasli. Tako možemo reći da se, za razliku od tradicionalne slike koja dijete vidi kao nejako, prazno i pasivno biće ovisno o odraslome, današnja slika oblikuje oko činjenice da je dijete kompetentno i u aktivnom odnosu sa svijetom. „Djeca djeluju ne poznajući svijet, no imaju sav alat potreban za njegovo spoznavanje i želju da ga shvate. Kroz taj odnos (…) djeca otkrivaju znanja o svijetu i sebi samima“ (Rinaldi, 2006). Sociokonstruktivistička paradigma odgoja i obrazovanja poduprta Konvencijom o pravima djeteta (1989) emancipira dijete, kao osobu s pravima, stavljajući ga tako u položaj subjekta i aktivnoga protagonista zajednice u kojoj živi.
Stoga je svaki vrtić suočen sa zahtjevom da se kao okruženje kontekstualizira tako da dopušta maksimum kretanja, međusobne ovisnosti i interakcije (Malaguzzi, 1994), slobode i odlučivanja. Djeci bi se, na taj način, pružile prilike da usvajaju kulturne obrasce, da ostvaruju vlastite perspektive i u zajednici s drugima razvijaju potencijale za društvenost i odgovornost.